Vera Vratuša(-Žinjić)
Filozofski fakultet, Beograd
1997Ba “Još jednom o prelazu iz feudalizma u kapitalizam i iz
kapitalizma u komunizam, povodom spora o
tranziciji-modernizaciji-transformaciji u društvima Istone i Centralne Evrope"
(“Once Again About the Transition from Feudalism to Capitalism and from
Capitalism to Communism on the Occasion of the Controversy Concerning
Transition-Modernization-Transformation in Societies of Eastern and Central
Europe"), Promene post-socijalističkih društava iz sociološke
perspektive (Changes of Post-Socialist Societies from the Sociological
Perspective, IDN, Beograd, , 129-152
http://www.veravratusa.org/biblio.html
Summary
In
the paper are critically examined the lessons that might be drown form the
previous disputes between the partisans of exchange and production relations’
approach to the study of transition from feudalism into capitalism; between the
partisans of unilinear, dual or pluri-linear conception of the historical
development of human societies; between protagonists of reformistic,
revolutionary and anarchist tactics and strategy of the transformation of
capitalism into communism; between the advocates of the official interpretation
of the “real existing socialism”’s character, and their opponents, as well as
between the bearers of the state-consumerist and cooperative-productivist forms
of means of production’s socialization, for the actual debate on social content
of the transition epoch that is in progress in societies of Eastern and Central
Europe.
The
main finding of the paper is that the essence of the so called “transition” in
this social space presents the transformation process of the dominant
appropriation or exploitation of the direct producers forms. This process is
seen in the context of the five centuries long violent history of the capital
accumulation on the level of world economy, on the one side, and of the
international political system of national states having unequal strength, on
the other. It is propelled by intrinsic contradictions of both state-planned
and liberal-market reproduction regulation forms and corresponding collectivist
and private ownership relations’ forms.
The
most “entrepreneurial” collective owners’ class members are identified as the
main social bearer of the interest for reprivatization of the once nationalized
ownership in the former systems of real socialism. They attempt in this way to
secure for themselves and for their descendants the safer self-reproduction
source than it was in the past the mechanism of nomination to commending
positions in state economic, political and cultural apparatus, from the side of
higher functionaries of the state-party nomenclature. It is shown that leaders
of both “left” and “right” political parties are carrying out forceful and
plundering primitive accumulation of big capital. In this way they are
depriving the great majority of the social property’s “co-owners” of their
previous at least formal right to the control of the conditions of their
reproduction according to the former constitution, and along with this
essentially limiting their freedoms. It is pointed out that violent nature of
this process could not be basically altered even through the “more just” but
“snail-slow” method of certain percentage of privatization vouchers free
distribution to all adult citizens.
It
is established that both technocratic and bureaucratic fraction of the former
“nomenclature” as well as the new private businessmen, are predominantly
oriented towards the trade and speculative capital and that they are ready to
play in essence compradore role of mediation in the process of cheap local work
force’s and raw materials’ exploitation for the interests of multinational
corporate and bank capital. From this it is predicted that in the examined
societies it will come to the restoration of peripheral capitalism and
authoritarian governments. It was shown that the realization possibilities of
theoretically more “desirable” society options that could be imagined (as for
example social-democratic or informatic society) are structurally limited by
the inherited and actual constellation of social forces on the local and global
plane. It can be modified only through social revolution of the deprived when
they renew their hope and faith in the possibility of betterment of their life
situation through conscious self-organized collective action.
The
ideological nature of the modernization and post-modernity theoreticians’
demand to “forget” about the method of ideology critique and to “write off” the
thesis that social being determines the social conscience, is revealed. It is
insisted, on the contrary, that they be implemented on all groupings, including
the members of intelligentsia and by the members of intelligentsia themselves.
This self-implementation is seen as the condition of the self-consciencization
of one’s own ideological suppositions molded by one’s place in social division
of labor and corresponding particular interests, and consequentially as the
condition of maximally possible objectivity and intellectual honesty of the
small-bourgeois ideology direct producers.
Key
words: transition, transformation, feudalism, capitalism, socialism, ideology
critique
Rušenja berlinskog zida simboliše definitivno urušavanje
socijalizma, kako u smislu društvenog poretka tako i u smislu projekta, barem
za jedan deo učesnika spora o prirodi i smeru procesa tzv. tranzicije u
zemljama Istočne i Centralne Evrope. Oni podrazumevaju, više ili manje
izričito, da je istovremeno s berlinskim zidom, “uništen” i marksizam kao
navodno idejno ishodište tog zida. Ovaj idejni bedem napadali su iznutra i
spolja zagovornici vrlo raznorodnih, često sukobljenih koncepcija poželjne
organizacije društva poslednjih 150tak godina, nediferencirano koristeći
za njegovo označavanje isto ime. On se, međutim, pokazao otpornijim
na pokušaje rušenja od onoga sazdanog od čvrstog materijala. Dva su
osnovna razloga njegove trajnosti.
Prvi razlog treba tražiti u činjenici da unutar
pojedinih društava u kojima je do nedavno zvanični marksizam imao funkciju
pozitivističke legitimizacijske ideologije vladavine klase kolektivnih
vlasnika osnovnih sredstava za proizvodnju u ime radničke klase, još uvek
nije dovršen proces promene dominantnih društvenih i svojinskih odnosa. Više
decenija zvanični marksizam je u ovom delu sveta bio službeni jezik
elitnih društvenih grupacija u svim sferama javnog života. Delom i zbog
inercije ili nedovoljnog poznavanja pojmovnog instrumentarija drugih ideoloških
i teorijskih jezika, ostaci tog jezika, istrošeni od (zlo)upotrebe, ovde su
nastavili da se pojavljuju u diskursu dela naročito srednjih i starijih
generacija.
Drugi razlog sadržan je u fenomenu da se marksizam upravo
pojavio i da se obnavlja u periodima akutnih društvenih sukoba i dubokih
strukturalnih preobražaja koje nastoji da objasni i preusmeri, ali tada u
funkciji kritičkog mišljenja i prakse. U takvim periodima zakazuju
zatečeni dominantni teorijski i ideološki sistemi, koji se u
prethodećim periodima stabilizacije društvenih odnosa po pravilu
prepuštaju “dogmatskom dremežu”, poput “lenjog” marksizma ili “neproblematične”
teorije modernizacije.
Pošto će zbog ovih razloga marksizam nastaviti da
egzistira uprkos nastojanjima njegovih protivnika da ga bez priziva pokopaju, u
ovom radu ću ispitati koje se pouke mogu izvući iz dosadašnjih
sporova koji su se vodili u okviru ove teorijske i ideološke orijentacije o
ključnim pitanjima tranzicije, za aktualnu debatu o društvenoj sadržini
epohe prelaza iz jednog u drugi oblik društvene organizacije koja je u toku u
Istočnoj i Centralnoj Evropi.
Teoretičari koji se spore o glavnim uzrocima i
mehanizmima prelaza iz feudalizma u kapitalizam, kao i u slučaju drugih
sporova koji se vode u okviru široko shvaćene teorije istorijskog
materijalizma, traže i nalaze “krunske” argumente za svoje stanovište u delima
“klasika”. Ovo uveliko omogućava, čak i podstiče, činjenica
da Marxovo tumačenje prelaza iz feudalizma u kapitalizam u raznim
tekstovima nije jednoznačno. Naprotiv, ono je u mnogo čemu
ambivalentno.
U Marxovim tekstovima postoje dve osnovne varijante
objašnjenja prelaza. Prva varijanta, najprisutnija u radovima iz
četrdesetih godina, kao osnovni faktor rastakanja feudalizma izdvaja
porast svetskog tržišta nakon velikih otkrića i pojavu novih i autonomnih
urbanih centara merkantilne delatnosti. Druga varijanta u kasnijim radovima
ističe u prvi plan promene u organizaciji proizvođačkih
delatnosti. U 24. glavi Kapitala posvećenoj “tzv. prvobitnoj
akumulaciji”, Marx pominje obe varijante objašnjenja, predstavljajući ih
kao dva puta nastanka kapitalizma (Marx, K., Engels, F., 1977 (1867): t. 21,
630-674). Prvi slede krupni trgovac i bankar, ovladavajući zatečenom
predkapitalističkom poljoprivrednom i zanatskom proizvodnjom putem otkupa
tekuće i buduće proizvodnje prezaduženih neposrednih proizvođača.
Drugim putem ide deo samih proizvođača, slobodni seljaci i zanatlije,
koji postaju trgovci i kapitalisti. Marx se opredeljuje za ovaj drugi put kao
jedini doista “revolucionišući”. On, međutim, istovremeno naglašava
da je transformacija poljoprivrednog zakupca u poljoprivrednog kapitalistu i
odbeglog kmeta u prvo sitnog pa zatim krupnog industrijskog kapitalistu -
“puževski” put, u poređenju sa koncentracijom i centralizacijom
trgovačkog i zelenačkog kapitala kroz kolonijalna osvajanja i državni
dug. Marx je u Kapitalu najviše ispitivao strukturalne društvene
preduslove neophodne za transformisanje novca nagomilanog u kasnom srednjem
veku u kapital. Proučavajući klasne borbe u Tudorskoj Engleskoj,
ustanovio je da ovi preduslovi podrazumevaju pre svega nasilno odvajanje velike
većine neposrednih proizvođača, seljaka i zanatlija, od njihovog
sitnog privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju zasnovanog na
vlastitom radu, te stvaranje dvostruko slobodnih najamnih radnika bez vlasništva,
ekonomskom prinudom podvrgnutih krupnim privatnim vlasnicima sredstava za
proizvodnju i preživljavanje koji sami na njima ne rade.
Tragovi ove dve Marxove varijante objašnjenja prelaza iz
feudalizma u kapitalizam u Evropi, mogu se lako otkriti u polemici koja se o
ovoj temi razvila između Sweezya i Dobba u ranim 1950tim.
Sweezy je u svom
objašnjenju stavio naglasak na postojanje krupne međunarodne trgovine i
izdvojene trgovačke klase u gradovima, dakle na odnose razmene, poput
Marxa i Engelsa u ranijim radovima i jednom delu kasnijih (Sweezy, P.,
1976(1942)). Njegovi najpoznatiji savremeni istomišljenici su Andre
Gunder-Frank (1969) i Wallerstein Immanuel, (1986 (1974)). Oni kapitalizam
definišu kao proizvodnju za profit koji se realizuje posredstvom tržišta i nejednake
razmene. Otuda je buržuj svako onaj ko prisvaja deo viška koji nije sam stvorio
i investira ga u kapitalna dobra, dok je proleter svako ko je prinuđen da
deo vrednosti koju je sam stvorio preda nekom drugom. Posebno Wallerstein
insistira na tome da se pomeri fokus istraživanja sa uloge urbane buržoazije u
pretvaranju lokalne u nacionalnu ekonomiju, na analizu poburžoaženja
aristokratije i nastanak evropske svetske kapitalističke privrede.
Ekonomska kriza feudalizma u zapadnoj Evropi je po njemu prevaziđena
geografskom ekspanzijom koju je započela Portugalija. Tako je
uspostavljena jedinstvena ali polarizovana svetska podela rada između tri
zone: 1) centra, sa monopolom industrijske produktivnosti na svetskom tržištu i
bolje plaćenom i motivisanom najamnom radnom snagom, neophodnom za
rukovanje novom proizvodnom tehnologijom i za stvaranje tržišta za masovnu
industrijsku proizvodnju; 2) poluperiferije, sa napoličarskom radnom
snagom, te 3) periferije, sa najslabije plaćenim poluproletarijatom
podvrgnutim i neekonomskim oblicima prinude i aktivnim pretežno u ekstraktivnoj
industriji i poljoprivredi. Svetska privreda se očuvala zahvaljujući
pojavi nezavisnih i jakih nacionalnih država u centru sistema. Njihove elite su
sprečile pokušaj Habzburga da stvore svetsko carstvo s odgovarajućom
predkapitalističkom netržišnom privredom. One istovremeno stalno nastoje
da onemoguće pokušaje revolucionarnih i nacionalnih pokreta u zonama izvan
centra, uperenih kako protiv vladajućih klasa imperijalističkih
zemalja centra tako i protiv njihovih domaćih saveznika, da izgrade
suverene snažne državne aparate potrebne za odbranu vlastitog i prodor na
tuđe tržište.
Zagovornici ove varijante tumačenja prelaza iz
feudalizma u kapitalizam, dakle, ključni uzročni faktor vide u
razvoju međunarodne trgovine. Nju sagledavaju kao činilac koji je
spoljašnji u odnosu na feudalnu stagnirajuću samodovoljnu naturalnu
proizvodnju za neposrednu potrošnju. Kritičari u njihovim tekstovima zato
otkrivaju implicitno prisustvo spoljne dinamike “nevidljive ruke” Adama Smitha
(Brenner, R., 1977).
Dobb je,
naprotiv, stavio naglasak na odnose proizvodnje i svojine, približavajući
se time drugom delu Marxovih stavova iz Kapitala (Dobb, M., 1963
(1946)). U tome su ga sledili Hilton (1969;1973) i Brenner (1978; videti i
Takahashi, K., 1979, Procacci, G., 1979). Oni kapitalizam definišu kao
proizvodno reinvestiranje viška vrednosti stečenog na osnovu izrabljivanja
radne snage formalno slobodnog najamnog radnika, za razliku od feudalizma
utemeljenog na odnosima lične zavisnosti kmetova, kojima feudalni
zemljoposednici oduzimaju višak pod neposrednom fizičkom i ideološkom
prinudom. Oni zato tragaju za uzrocima sloma feudalizma u njegovim unutrašnjim
protivrečnostima koje se manifestuju kroz klasnu borbu. Tokom dugotrajne
“krize feudalizma” raste vanekonomska prinuda i eksploatacija kmetova, odsustvo
njihove motivacije za povećavanjem proizvodnje i pogoršanje odnosa
rad-zemlja usled demografskog pritiska na ograničenom prostoru. Postepeno
se preobražavaju feudalne institucije putem ukidanja opštinske svojine,
potiskivanjem radne i naturalne rente novčanim oblikom zemljišne rente te
pojavom zakupa zemlje. Na njihovoj osnovi nastaje nova društvena struktura sa
poljoprivrednim kapitalistima na jednoj strani i poljoprivrednim radnicima bez
zemlje na drugoj.
Peri Anderson
(Anderson, P. 1974a;1974b) nudi vrstu sinteze demografskog i tehnološkog
pristupa objašnjenju prelaza iz feudalizma u kapitalizam, sa elementima obe
varijante posleratnih marksističkih pristupa ovom objašnjenju. On smatra
da su promene u društvenim odnosima proizvodnje, pre svega prelazak na novi
oblik rente, prethodile razvoju poizvodnih snaga karakterističnih za kapitalizam,
poput Dobba i njegovih pristalica. On istovremeno naglašava uticaj
međunarodne trgovine i gradske dinamike poput Sweezya i njegovih
istomišljenika. Pri tome on ove faktore ne sagledava kao spoljne u odnosu na
feudalizam, nego kao urbano kulturno, političko i ekonomsko nasleđe
klasičnog sveta Grčke i Rima koje je opstalo u srednjovekovnim
zapadno-evropskim gradovima. Zapadno-evropsku strukturu Anderson kontrastira s
istočno-evropskom, koja je po njegovom uverenju zbog odsustva klasičnog
nasleđa, urbanih središta i opstanka jakih komunalnih tradicija, imala
različitu genezu, a i dalje ima različite razvojne potencijale.
Anderson na kraju odbacuje pretpostavku o postojanju “zakona” smenjivanja
uzastopnih načina proizvodnje tvrdeći da se radi o jedinstvenim procesima
geneze zavisnim od početne konstelacije prednosti odnosno nedostataka date
društvene strukture.
Svodeći ovaj deo izlaganja, možemo izvesti
zaključak relevantan za aktualni spor o tzv. tranziciji u zemljam
Istočne i Centralne Evrope: za prelaz iz pred-kapitalističkih ili pak
ne-kapitalističkih formacija društva u kapitalizam nije dovoljan uslov da
tržišni odnosi razmene spolja i u sve većoj meri preobražavaju proizvode
iz upotrebnih vrednosti u robu. Neophodan uslov je takođe i unutrašnji
preobražaj društvenih odnosa proizvodnje i vlasništva u kojima i sam
proizvođač odnosno njegova radna snaga postaju roba.
Ovako formulisan zaključak ne znači da treba
odbaciti perspektivu odnosa razmene. Naprotiv, konkretne odnose proizvodnje
treba sagledati u razmerama međunarodne podele rada i odnosa razmene i
moći na svetskom kapitalističkom tržištu. Zagovornici razmenske
varijante objašnjenja prelaza su pravilno uočili da su oni hijerarhijski
strukturisani i da upravo kao takvi predstavljaju važan uslov akumulacije
kapitala u svetskim razmerama. Njihova hijerarhijska strukturacija ublažava
posledice tendencijskog pada profitne stope u centru sistema, pošto
omogućava nad-eksploataciju neposrednih proizvođača koji još
uvek nisu sasvim proletarizovani u poluperifernim i perifernim
geopolitičkim zonama Te zone su, uključujući područja na
istoku Evrope koja nas u ovom radu najviše zanimaju, počev od “dugog XVI
veka” svedene na izvor jeftinih sirovina i tržišta za gradske manufakturne
proizvode u centralnim zonama zapadne i severne Evrope. Na ovakav razvoj je
najviše uticala dominacija domaćeg podržavljenog i poburžoaženog
zemljoposedničkog plemstva kao i lokalnog i stranog trgovačkog
kapitala (Vratuša-Žunjić, V. 1995a: 64-77). Iz ovoga sledi da u društvima
u kojima je trgovački kapital dominantan oblik kapitala, nastaju strukture
karakteristične za poluperiferiju i periferiju svetskog
kapitalističkog sistema.
U Marxovim tekstovima se mogu naći elementi za različite,
ako ne i suprotne odgovore na još jedno pitanje koje će ostati predmet
sporenja do danas: da li prelaz iz feudalizma u kapitalizam, kako se on odigrao
u Zapadnoj Evropi, predstavlja univerzalni stupanj društvene evolucije kroz koji sva društva moraju
da prođu, ili postoje barem dva ili više puteva istorijskog razvoja?
Podelom svetske istorije na stupnjeve, od kojih svaki ima
vlastitu društveno-ekonomsku strukturu i sledi jedan drugog, Marx i Engels su
usvojili dominantan evolucioni način mišljenja modernog doba. Njihov prvi
nacrt ovih stupnjeva u Nemačkoj ideologiji (Marx, K., Engels, F.,
1974 (1845/46) t.6, 20-21) bio je
ograničen na primere iz evropske istorije. U njemu su razlikovali
četiri stupnja društvene podele rada i odgovarajućih oblika svojine:
1) primitivnu komunalnu ili plemensku, utemeljenu na prirodnoj podeli rada u
porodici 2) antičku opštinsku ili državnu utemeljenu na ropstvu
neposrednih proizvođača, 3) feudalnu ili stalešku utemeljenu na
kmetskoj zavisnosti seljaka, i 4) kapitalističku ili modernu buržoasku
privatnu svojinu utemeljenu na ekonomskoj zavisnosti proletera. U “Predgovoru”
za Prilog kritici političke ekonomije (Marx, K., Engels, F., 1979
(1859): t. 20, 333) Marx je
važenje ovog sleda makar implicitno geografski proširio kada je najraniju od
“progresivnih epoha ekonomske društvene formacije” u klasnoj “prethistoriji
ljudskog društva” nazvao “azijatskom”. Marxove posthumno objavljene beleške o
“Oblicima koji prethode kapitalističkoj proizvodnji”, (Marx, K., Engels,
F., 1979 (1857/8):t. 19, 312-345) nagoveštavaju da ga je produbljenije
proučavanje istorijske raznolikosti i međusobnih odnosa germanskog,
azijatskog ili slavenskog i antičkog oblika vlasništva i organizacije
reprodukcije, sve više udaljavalo od njihovog uređivanja po jedinstvenom
vremenskom i uzročnom redosledu. U nacrtu pisma uredniku Otechestvenniye
Zapiski, pri kraju svojeg života, Marx je izričito odbacio pretvaranje
“historijske skice geneze kapitalizma u zapadnoj Evropi u
filozofsko-historijsku teoriju opšteg kretanja, sudbinski propisanu svim
narodima, ma kakve bile istorijske okolnosti u kojima se oni nalaze” (Marx, K.,
Engels, F., 1979(1877): t. 30, 95).
Marx je, međutim, jasno stavio do znanja u dva
članka posvećena britanskoj vladavini u Indiji, da u svakom pogledu
daje prednost dinamičkom razvoju kakav je po njemu karakterističan za
Zapad, u odnosu na ono što mu je izgledalo kao statičnost, stagnacija i borniranost Istoka (Marx, K.,
Engels, F., 1975 (1853): t. 12, 106, 182). Izvore prvog je nalazio u kasno -
rimskom nasleđu mediteranskih gradova sa složenom podelom rada i
začecima civilnog društva, kao i u varvarskom nasleđu germanske
(privatne) svojine, čija je kombinacija podsticala inicijativu pojedinca.
Stagnantni karakter Istoka je po njegovom mišljenju bio utemeljen u samonikloj
podeli rada i komunalnom posedu zemlje koji sputavaju indivuduu u uskim
okvirima autarhične seoske zajednice nad kojom vlada despotska centralna
vlast.
Među marksistima posle Marxa razvila se polemika o
pitanju univerzalnosti odnosno osobenosti istorijskog razvoja pojedinih
društava koja su ostala otvorena do danas.
Indikativno je da su Sovjetski autori dugo ostali
najskloniji jednolinearnim shemama istorijskog razvoja. Pre njih je pozicije
takve sheme u teoriji radničkog pokreta učvrstio Paul Lafargue,
popularizujući Engelsovu hipotezu, inspirisanu Morganovim stidijama
primitivnog klana, o poreklu porodice, privatne svojine i države (Lafargue, P.,
1985 (1910). Sličnu shemu pet stupnjeva istorijskog razvoja sa pretenzijom
na univerzalno važenje kanonizovao je Josip Visarijonovič u vreme III
Internacionale (Staljin, J.V., 1945(1938)). Staljinisti su odbacili Marxove
teze o azijskom načinu proizvodnje (Enteen, G., M., 1978:165ff.). Otto
Kuusinen je šezdesetih godina i dalje tvrdio da uprkos lokalnim varijacijama
“svi narodi putuju jednim u osnovi istim putem” zato što razvoj proizvodnje
“uvek poštuje iste unutrašnje zakone” (Kuusinen, O., ed., 1961:153).
Praktično-politički motiv zastupanja unilinearnog
shvatanja istorijskog razvoja u okvriu II i III internacionale i kasnije
“socijalističke zajednice” zemalja, bio je sličan u svojoj funkciji
apologije imperijalističkih i socijal-imperijalističkih interesa za
dominacijom, skrivenih iza navodno univerzalno važećih zakona. U prvom
slučaju su zapadne socijaldemokratske partije bile sklone da pravdaju
kolonijalizam kao neophodno sredstvo širenja progresivnog kapitalističkog
načina proizvodnje u zaostale predkapitalističke formacije. U drugom
slučaju je vladajuća komunistička partija SSSR-a nastojala da
model društvene organizacije u “prvoj zemlji socijalizma” predstavi kao
univerzalni uzor koji svi narodi treba da slede i kojem treba da se podrede.
Obnavljanje i dalje razvijanje Marxovih teza o osobenom
azijskom načinu proizvodnje, takođe nisu bili lišeni
praktično-političkih motiva. Ove teze su bile upotrebljene prvo kao
sredstvo kritike boljševičke taktike i strategije revolucije, a zatim kao
instrument kritike režima uspostavljenih u Sovjetskom Savezu nakon Oktobarske
revolucije i u Kini posle II svetskog rata. Ruski socijal-demokrata Plehanov je
već krajem devetnaestog veka tvrdio da se Azija udaljila od
zajedničkih početaka koje je delila sa Evropom zbog geografskih i
klimatskih osobenosti koje su podsticale nastanak imobilnih društvenih sistema
sa snažnom centralnom državnom vlašću utemeljenom na kontroli velikih
sistema za navodnjavanje (Plehanov,G.,V., 1966 (1895): 125 i dalje). On se zato
već 1906 godine protivio Lenjinovom programu nacionalizacije zemlje koji
je imao za cilj pridobijanja seljaštva za socijalističko zauzimanje
vlasti. August Wittfogel razvio je ovu ideju Plehanova predstavljajući
režim uspostavljen nakon oktobsarske revolucije kao restauraciju orijentalne
despotije (Wittfogel A., Orijentalna despocija, 1988 (1962),
Globus, Zagreb, 374 i dalje).
Deo zapadnih marksista je pokušao da odbaci
imperijalističke i antirevolucionarne implikacije kako unilinearne sheme
pet istorijskih stupnjeva tako i dvolinearne sheme o dva odvojena i nejednaka
puta razvoja, evropskog i azijskog.
Umberto Melotti, na primer, nudi složeni dijagram pet paralelnih ali
međusobno delujućih puteva razvoja, koji svi potiču iz
primitivnog komunizma (Melotti, U., 1972 (1977): 25-26, 46, 156).
Vredna je pažnje činjenica da su se upravo marksisti
poreklom iz Azije, posebno Indije i Kine, najviše suprotstavili upotrebi teze o
posebnom azijskom načinu proizvodnje za objašnjenje stalnog despotizma i
stagnacije u Aziji. Suprotstavili su joj tezu da su se rani oblici kapitalizma
na ovom kontinentu pomaljali na osnovu autohtone dinamike sukoba nosioca
državne vlasti, lokalnih feudalaca, seljaštva i rastućeg građanstva,
kada je njihov dalji razvoj presečen kolonijalnim osvajanjima. Ovom tezom
su se suprotstavili i svim istomišljenicima Maxa Webera da je prelaz iz
feudalizma u kapitalizam jedinstvena pojava koja se desila samo u Zapadnoj
Evropi i odatle se proširila na čitav svet.
Sa stanovišta glavnog predmeta ovog rada, debate o
tranziciji u Istočnoj i Centralnoj Evropi, najvažnija je činjenica da
ni umereni zagovornici teze o azijskom načinu proizvodnje poput Umberta
Melottia i Rudolfa Bahroa (Bahro, R., 1981) nisu sasvim uspešni ni u pokušaju
da objasne prirodu režima uspostavljenih nakon Oktobarske revolucije u Rusiji i
nakon II svetskog rata u Centralnoj i Istočnoj Evropi. “Azijske” crte ovih
režima oni prepoznaju u ostacima prinudnog rada, lične kvazi-klijentske
zavinosti, nemonetarizovanih privilegija. Ali sličnost sa "azijskim
načinom proizvodnje" oni pre svega vide u ulozi birokratskog aparata
centralizovane države, koji objedinjuje u svojim rukama javnu vlast i kontrolu
nad procesom direktne preraspodele viška vrednosti. Zato oni preuzimaju od
Bruna Rizzia naziv "birokratski kolektivizam" (Rizzi, B., 1983) za
označavanje društava sovjetskog tipa u kojima dominira kolektivna svojina
centralne političke klase, birokratije.
Izvor neprimerenosti ovakvog analoškog rasuđivanja
nije toliko odsustvo istorijskog nasleđa azijskog načina proizvodnje
u zemljama kao što su bile NDR ili ČSSR, koliko postojanje bitne razlike
između uloge državnog aparata u tzv. azijskom načinu proizvodnje i u
savremenim društvima sovjetskog tipa. U njima je, naime, odavno nestala
segmentarna struktura lokalnih samodovoljnih seoskih zajednica sa statičnom podelom rada, dok je
partijsko- državni aparat preuzeo organizaciju ne samo nekih javnih radova od
strateškog interesa za celokupnu zemlju i preraspodelu viška vrednosti, nego i
plansku organizaciju proširene reprodukcije upotrebnih vrednosti u okviru visoko diferencirane i međusobno
povezane privrede.
Bez obzira što je odavno nestala opštinska svojina,
međutim, u zemljama bivšeg realnog socijalizma sa slovenskim
stanovništvom, ostali su snažni tragovi duha kolektivne solidarnosti i
iskustava lokalne samouprave i neposredne demokratije. Njega slovenska
inteligencija obrazovana i okrenuta zapadnoj Evropi, odbacuje kao ostatak
autoritarnog patrijarhalno-agrarnog tradicionalizma koji sprečava po
njihovom mišljenju neophodno imitiranje zapadnih liberalno-individualističkih
vrednosti i institucija. Ovo društveno kulturno nasleđe, naprotiv, treba
redefinisati u duhu izazova vremena i kreativno uključiti u selektivno
prihvaćeni i vlastitim uslovima prilagođeni dominantni savremeni
institucionalni sistem. To je neophodno radi postizanja tako potrebnog
društvenog konsenzusa pripadnika društava istočno-hrišćanskog
civilizacijskog kruga o minimumu zajedničkih ciljeva i njihovoj
regionalnoj saradnji u teškim vremenima borbe za ukidanje svedenosti na izvršilačke
funkcije u međunarodnoj i lokalnoj društvenoj podeli rada
(Vratuša-Žunjić, V., 1995a: 91-114; Babić, S.B., 1996: 179-204).
Podjednako kontroverzno pitanje poput prethodnih je ono o
prelazu iz kapitalizma, shvaćenog kod “klasika” i njihovih
nastavljača kao poslednji antagonistički oblik društvenog procesa
proizvodnje, u komunizam, odnosno društvo koje odlikuje eliminacija klasa i
nekih ključnih oblika nejednakosti koji su uslovljeni hijerarhijskom društvenom
podelom rada između društvenih grupa (manuelni i mentalni radnici,
stanovnici grada i sela, industrijski i poljoprivredni proizvođači,
muškarci i žene, ljudi različitih rasa).
Stepen interesovanja teoretičara i šire javnosti za
ovu temu je uvek zavisio od konstelacije društvenih snaga u datom momentu
odgovarajućeg ekonomskog i političkog ciklusa u svetskim razmerama.
Debata o istorijskim tendencijama razvoja kapitalizma je posebno oživela u
predvečerje i neposredno nakon Oktobarske revolucije. Ekonomska kriza 30-tih
godina, otpor fašizmu, pretvaranje Sovjetskog Saveza u drugu vojnu i
industrijsku silu na svetu i antikolonijalna revolucija u zemljama Trećeg
sveta, protumačena je od strane mnogih marksista kao približavanje kraja
kapitalizma. Posleratna obnova, međutim, omogućila je novi ciklus
ekonomske ekspanzije u kapitalističkim zemljama, koja je trajala sve do
kraja sedme decenije. Postalo je sve vidljivije zaostajanje Sovjetskog saveza
za razvijenim kapitalističkim zemljama u primeni naučno-tehnoloških
dostignuća za povećavanje produktivnosti. To je navelo na
preispitivanje ne samo karaktera društava sovjetskog tipa nego i celokupne
perspektive komunizma kao idejnog projekta i istorijskog pokreta.
Istorijska je činjenica da se prelaz iz kapitalizma u
novi oblik društvene organizacije nije odvijao u skladu sa očekivanjima
“klasika marksizma” iz revolucionarne 1848, koja su se obnovila pod utiskom
pojave Pariske komune 1871: “prvi korak” u čitavoj prelaznoj eposi
revolucionarnih transformacija kapitalizma u besklasno društvo, osvajanje
političke vlasti od buržoazije i uzdizanje proletarijata do vodeće
klase nacije, nije se dogodio najpre u “najnaprednijim zemljama”.
Politička vlast predstavlja za Marxa samo organizovanu
moć jedne klase za tlačenje druge. Po njemu, međutim, postoji
kvalitativna razlika između osvajanja vlasti od strane privilegovane
manjine i osvajanja vlasti od strane potlačene većine. Buržoazija je
političku vlast osvojila nakon viševekovnog uspona svoje ekonomske moći
unutar feudalnog društva i nastoji da osvojenu vlast osigura podvrgavajući
celokupno društvo uslovima svog načina prisvajanja. Buržoaziju,
međutim, za razliku od prethodnih vladajućih klasa, njen način
prisvajanja viška vrednosti preko konkurencije na tržištu, primorava da stalno
revolucioniše proizvodne snage. One u tom procesu sve više dolaze u sukob sa
uskom osnovicom kapitalističkog privatnog prisvajanja tokom sve jačih
cikličnih kriza akumulacije. Proletarijat je primoran da ukoliko želi da
osvoji društvene proizvodne snage koje je prethodno razvila buržoazija, da
iskoristi vlastitu političku diktaturu za ukidanje svog sopstvenog
dotadašnjeg načina prisvajanja a time i klasa uopšte, kao i vlastitu
suprematiju kao klase. Revolucionarna strategija koncipirana u Komunističkom
manifestu, dakle, podrazumeva prvo osvajanje političke vlasti, da bi
se zatim s pozicija vlasti mogli radikalno prestrukturisati zatečeni
odnosi proizvodnje i prisvajanja. U ekonomskim terminima zagovarano je
“postepeno” oduzimanje celokupnog kapitala od buržoazije putem ukidanja svojine
na zemlju i prava na nasleđe te putem centralizacije kredita preko
nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom. Smisao
“centralizuje” svih oruđa za proizvodnju u rukama države, “to jest proletarijata
organizovanog kao vladajuća klasa”, bio je što brže povećavanje mase
proizvodnih snaga. (Marx, K., Engels, F.: 1974 (1848): t. 7, 388, 393,395). U
pojavi Pariske komune za vreme građanskog rata u Francuskoj početkom
sedamdesetih godina prošlog veka, Marx je prepoznao “najzad pronađeni”
politički oblik društvene i ekonomske emancipacije radničke klase
(Marx, K., Engels, F., 1977 (1871): t.28, 273 i dalje).
Nešto više detalja o ovom periodu revolucionarnog
preobražaja kapitalizma u komunizam sadržano je u “Kritici Gotskog programa”.
Ovaj tekst je Marx napisao 1875 usmerivši ga protiv programa usvojenog na
Kongresu na kojem su se ujedinile dve grane nemačkog radničkog
pokreta (Lassalleanovci i Eisenachovci) da bi formirali Socijalističku
radničku partiju, kasnije preimenovanu u Socijalnu Demokratsku Partiju
Nemačke. Objavljen je, međutim, tek 1891, osam godina posle Marxove
smrti. U ovom tekstu Marks razlikuje nižu od više faze komunističkog
društva. Prvu odlikuje društvo mešovitog
tipa kojem nedostaje vlastita osnova i u kojem još uvek vlada princip
buržoaskog prava razmene robnih ekvivalenata jednakih količina rada koje
ulažu individue nejednakih životnih okolnosti i sposobnosti. Tek u višoj fazi
komunizma u kojoj bi nestala “ugnjetavajuća potčinjenosti individuuma
podeli rada, a s njom i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog
rada”, bilo bi postignuto toliko obilje tako da bi dobra proizvedena
materijalnim uslovima proizvodnje u kolektivnom vlasništvu mogla da budu
raspodeljivana “svakome prema njegovim potrebama”. Same potrebe bile bi
oslobođene od merila buržoaskih vrednosti materijalnog posedovanja (Marx,
K., Engels, F., 1979(1875), t. 30, 15-19). Polazeći od ovog teksta,
većina marksista identifikuje nižu fazu perioda prelaza kao “socijalizam”
a višu fazu kao “komunizam”.
Poznato je da ne samo što se “prvi korak” nije odigrao u
“najnaprednijim zemljama”, nego ni “buržoasko demokratska revolucija” u
“zaostaloj” Rusiji nije postala “plameni signal” za proletersku revoluciju u
industrijski najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, kao što su to svaki
u svoje vreme očekivali Marks u pomenutom pismu Otechestvenniye
Zapiski, (Marx, K., Engels, F., 1979(1877):
t. 30, 95-6) i Lenjin u prvim godinama nakon Oktobarske revolucije (u
pismu američkim radnicima, govoru na manifestacijama u čast
austrougarske revolucije, kao i u govoru na osnivačkom kongresu
Komunističke internacionale, Lenjin, V.I., 1975 (1918;1919): Dela,
t.29. str.224-225; 283-285; t.30, str.96). Poput Engelsa svojevremeno, Lenjin
je objašnjenje izostanka proleterske revolucije na Zapadu tražio u “zakonu
neujednačenog razvoja“ kao i u “poburžoaženju radničke aristokratije”
koja indirektno uživa prednosti monopolskog položaja buržoazije svojih zemalja
na svetskom tržištu i deo kolonijalnih i neokolonijalnih ekstra-profita.
U uslovima kontrarevolucionarne intervencije
imperijalističkih sila i potom nametnute ekonomski iscrpljujuće trke
u naoružavanju, do usijanja su bile dovedene protivrečnosti pokušaja
razvoja socijalističkih društvenih odnosa u samo jednoj zemlji, dok
prethodno još nisu bile dovoljno razvijene materijalne i duhovne proizvodne
snage za njihovu egzistenciju. Razgoreo se stari spor u okviru radničkog
pokreta povodom taktike i strategije “prvog koraka” perioda prelaza - osvajanja
političke vlasti i diktature proletarijata kao uslova samozaštite od
buržoaske reakcije. Anarho-sindikalisti su poput Bakunjina zamerali da će
ostvarivanje ideje diktature proletarijata doprineti ovekovečenju
autoritarne države i birokratske vladajuće elite (Bakunjin, M.A.,
1979(1871-73)). Reformisti su poput Eduarda Bernsteina, odbacivali ideju o
političkoj revoluciji smatrajući da će sam ekonomski proces
kapitalizma voditi spontano ka socijalizmu (Bernstein, E., 1920(1899).
Savremene pristalice Bernstaina su sklone da uvek iznova kritikuju kao “grešku”
boljševički prelaz na političku revoluciju pre “sazrevanja”
odgovarajućih ekonomskih i socijalnih uslova. Nagomilavanje
protivrečnosti u regionima u kojima ima ostataka pretkapitalističkih
odnosa, međutim, porađa uvek iznova revolucionarne situacije kada
podčinjene klase više ne žele, a vladajuće klase više ne mogu da se
reprodukuju na stari način. Tada, bez čekanja na “sazrevanje” uslova,
otpočinje borba protiv domaćih i stranih izrabljivača, u kojoj
se osiromašenom seljaštvu i manje brojnom radništvu pridružuje deo lokalne
sitne i nacionalne buržoazije.
Masovnu političku mobilizaciju potlačenog i
izrabljivanog “naroda”, pokrenutog na delovanje nadom i verom u skori kraj
tlačenja i eksploatacije u pravednije uređenom poretku, međutim,
po pravilu smenjuje razočaranje i apatija. Jača komandna intervencija
autoritarnog državnog aparata u privredne tokove kao neka vrsta funkcionalnog
ekvivalenta za nepostojeću ili preslabu preduzetničku klasu, u nastojanju
da se ubrzano stvore pretpostavke za "zakasnelu" industrijalizaciju i
modernizaciju,. Nijedan socijalni i/ili nacionalno-oslobodilački
pokret do sada nije ostvario predrevolucionarna nadanja naroda posle dolaska na
vlast njegovih vođa.
Diktatura proletarijata zamišljena kao prvi korak
revolucionarne transformacije kapitalističkih odnosa u komunističke,
pretvorila se u Sovjetskom Savezu i svim ostalim zemljama istog tipa u
diktaturu "nomenklature". Vrlo brzo birokratizovana i korumpirana
rukovodstva vladajućih komunističkih partija, prisvojila su i više
ili manje centralizovala monopol kontrole nad nacionalizovanim osnovnim
sredstvima za materijalnu i duhovnu proizvodnju, razmenu i komunikacije.
Fizički i ideološki aparati države su jačali umesto da “odumru” kako
je to očekivao Lenjin pozivajući se na Marxa i Engelsa u
teorijsko-programskom tekstu “Država i revolucija” (Lenjin, V.I., 1975 (1917):
t. 26, 146 i dalje). Već Staljin je u izveštaju na XVIII kongresu partije
o radu CK SKP (b) odumiranje države odložio u neodređenu budućnost,
nakon prethodne faze jačanja
države, po njemu neophodne zbog kapitalističkog okruženja i pobede
socijalizma samo u jednoj zemlji (Staljin, J., (1939)1946: 565-570).
Radnički saveti (sovjeti) su uskoro ili izgubili svaki značaj, kao u
Sovjetskom Savezu posle ugušenja “radničke opozicije”, ili su pretvoreni u
ideološku legitimizacijsku osnovu vlasti sa ograničenim stvarnim
moćima odlučivanja radnika, kao u Jugoslaviji. Razvoj “bogatstva
potreba” je u velikoj meri zamenjen traganjem za kvantitativnim ciljem
dostizanja i prestizanja Amerike. Nametnuta trka u naoružavanju je apsorbovala
veliki deo društvenog proizvoda, tako da je materijalni standard sličan
onom srednje klase u Zapadnim potrošačkim društvima bio dostupan samo
političkoj, privrednoj i kulturnoj eliti u “socijalističkoj
zajednici” zemalja.
Na sličan način je dolazilo do kooptiranja
revolucionarnih i nacionalnih pokreta u tzv. Trećem svetu. Na unutrašnjem
planu je iznova dolazilo do jačanja klasne diferencijacije a veliki deo
stanovništva je ponovo politički i ekonomski marginalizovan. Na spoljnem
planu su bili primoravani na ograničeni suverenitet i koncesije
hegemonističkim silama u okviru hijerarhijski organizovanog međudržavnog
sistema. Napuštani su dugoročni ciljevi fundamentalne promene društvenih
odnosa, u korist kratkoročnih ciljeva opstanka na vlasti u neprijateljskom
okruženja i srednjoročnih ciljeva popravljanja relativnog položaja u
međunarodnoj podeli rada. U uslovima recesije nestajala je vera u
mogućnost ostvarivanja i ovako suženog cilja “dostizanja” standarda
razvijenih zemalja. Nova lokalna vladajuća klasa počinjala bi da
prihvata tržišnu regulaciju privrednih tokova kao izlaz i da sarađuje sa
vladajućim silama svetskog poretka, koje su njihove revolucionarne
preteče svojevremeno htele da zbace s vlasti.
Ovakva društvena stvarnost očigledno odstupa od vizije
komunizma - slobodne asocijacije proizvođača u kojoj je slobodan
razvoj svakog pojedinca uslov za slobodan razvoj sviju - koju su klasici
“naučnog socijalizma” samo naznačili na kraju dogotrajnog procesa
revolucionarnog preobražaja kapitalizma, pokretanog unutrašnjom
protivrečnošću između neograničenih mogućnosti
društvenog načina proizvodnje i ograničenih interesa privatnog prisvajanja.
Mada postoji saglasnost da stvarno uspostavljeni odnosi
nisu komunistički, ima različitih tumačenja njihovog stvarnog
društvenog sadržaja.
(1) Prema prvom, zvaničnom tumačenju ideološkog
aparata vladajuće partije, u Sovjetskom Savezu je pobedio socijalizam u
jednoj zemlji. Posle Saveza sovjetskih socijalističkih republika, sve
zemlje koje su posle Drugog svetskog rata prošle kroz korenite unutrašnje
strukturne promene ili su dospele u sferu uticaja Sovjetskog Saveza kao njegove
saveznice pošto ih je oslobodila Crvena armija, takođe su usvojile
socijalistički naziv. Zagovornici zvaničnog tumačenja su
sredinom sedamdesetih godina iskoristili činjenicu da su tada ove zemlje
obuhvatale oko jedne trećine svetskog stanovništva, da bi društva u ovim
zemljama tretirali kao “realno postojeći socijalizam”. Time je akcenat
tumačenja socijalizma pomeren sa prelazne prve faze, na postojanje zasebne
istorijske formacije poput kapitalizma ili feudalizma.
Prema zvaničnoj doktrini sredinom sedamdesetih, u
zemljama "realnog socijalizma" više nisu postojali klasni sukobi.
Stanovništvo se sastojalo od neantagonističkih klasa seljaka, radnika i
“poštene” inteligencije, pa je i država bila "opštenarodna".
Pokretačka snaga daljeg razvoja “razvijenog socijalizma” u smeru komunizma
kao krajnjeg cilja, postala je prema ovom tumačenju naučna i
tehnološka revolucija. (Kolektiv autora, 1974: 44-46.)
(2) Prema zagovornicima drugog tipa odgovora, društva
sovjetskog tipa su bila socijalistička u svojoj osnovnoj strukturi, ali je
napredak prema komunizmu u njima bio prekinut usponom birokratije. Ona je, zbog
nerazvijenog stanja proizvodnih snaga u vreme revolucije i izostanka svetske
proleterske revolucije, uspela da uspostavi svoju vlast i da za svoju
upravljačku delatnost prisvoji disproporcionalno veliki deo društvenog
proizvoda u obliku potrošnih dobara i materijalnih privilegija. Prema ovom
tumačenju, međutim, birokratija nije nova vladajuća klasa sa
naslednim pravom vlasništva, pa se zato
očekuje da će paralelno s razvojem proizvodnih snaga njena
pozicija slabiti i da će na kraju biti zbačena revolucionarnim putem.
Ovo će omogućiti da se nastavi napredovanja prema komunizmu. Razne
verzije ovog tumačenja izvorno potiču od Lava Trockog (Trocki, L.,
1973, (1936)).
(3) Zagovornici trećeg tipa
odgovora tvrde da je kapitalizam restaurisan u SSSR-u i drugim zemljama “realno
postojećeg socijalizma” koje priznaju vođstvo Moskve. Najistaknutiji
zastupnik ovakvog pogleda bilo je rukovodstvo Komunistička partija Kine na
čelu sa Mao Tse-tung-om kada je došlo do otvorenog sukoba sa rukovodstvom
KPSS. Mao je verovao da klase i klasna borba moraju nužno da se nastave posle
revolucije i da u slučaju ako proletarijat ne uspe da održi svoju kontrolu
nad vladajućom partijom, opstaje najamni odnos u odnosu na državnu
birokratiju i tehnokratiju, pa nužno dolazi do restauracije kapitalizma (Mao
Tse-tung, 1977). Maoisti su tvrdili da se ovo dogodilo u SSSR-u kada je
Hruščov došao na vlast posle Staljinove smrti. Charles Bettelheim je
pomerio događanje kapitalističke restauracije već krajem 1920tih
i početkom 1930tih godina (Betelheim, C., 1974-1976). Antonio Carlo, pak,
smatra da je do restauracije kapitalizma u Jugoslaviji došlo krajem sedme i
početkom osme decenije. (Carlo, A., 1978). Među jugoslovenskim
autoprima Luka Marković je smatrao da su birokratija i tehnokratija
“buržoaske frakcije” koje su stvarni titulari nacionalizovanih sredstava za
proizvodnju (Marković, L., 1978).
(4) Četvrti tip tumačenja
insistira da su istorijske analogije nepodobne za analizu istorijski novog tipa
klasnih odnosa koji je uspostavljen u društvima “realnog socijalizma”. Osnovna
njihova odlika je postojanje kolektivnih vlasnika nad osnovnim sredstvima za
proizvodnju koji imaju monopol na upravljačke funkcije u podeli rada.
Ekonomska ciljna funkcija klase kolektivnih vlasnika nije profit nego
maksimalizacija proizvodnih snaga pod vlastitom kontrolom preko centralizovanog
plana, odnosno reprodukcija uslova u kojima je vlastita komandno-planska
posrednička uloga neophodna za proces reprodukcije života (Feher, F.,
Heler, A., Markuš, \., 1986; Lazić, M. 1987).
Istorijski sled događaja je
doprineo da se objektivizira provera eksplikativne i prediktivne vrednosti
pojedinih od ovih kontroverznih tumačenja. Definitivnog razrešenja još
uvek nema u teoriji, zato što ni u stvarnosti procesi preobražavanja u zemljama
bivšeg realnog socijalizma nisu dovršeni.
Razvoj događaja nakon rušenja
berlinskog zida čini se da je ipak u najvećoj meri dao za pravo
tumačenju koje govori o restauraciji kapitalizma u društvima realnog
socijalizma, uprkos njegovom glavnom nedostatku. Ono, naime, nije sposobno da
objasni kako mogu da postoje kapitalistički odnosi tamo gde nema tržišne
konkurencije međusobno nezavisnih vlasnika roba, usled centralno planskog
komandovanja ekonomskim i društvenim tokovima. Suparničko tumačenje,
koje u ovim društvima vidi autarhičan, samoreproduktivan i statičan
novi klasni način proizvodnje, u kojem postoji fuzija ekonomske strukture,
pravno-svojinskih odnosa i ideološko-političke vlasti i koji je samo u
spoljnjem kontaktu sa “svetom kapitalizma”, međutim, suočava se sa
još većom teškoćom. Ono ne može da objasni očuvanje, a zatim i ekspanziju
unutrašnjih snaga u ovim društvima zainteresovanih za restauraciju
privatno-vlasničkih kapital-odnosa, uprkos sprovedene nacionalizacije
glavnine osnovnih sredstava za proizvodnju.
“Nezreli” materijalni preduslovi ne predstavljaju jedini
razlog radikalnog razlikovanja između komunizma, bez obzira da li se on
brani kao “realna utopija” ili napada kao “eshatologija”, s jedne strane, i do
sada ostvarenih rezultata “epohe prelaza”, s druge. Proces socijalizacije,
odnosno preobražaja privatnog vlasništva kao pravnog izraza klasne podele rada
u sredstva za proizvodnju u društvenom vlasništvu slobodno udruženih individua,
kao pretpostavljeni nužan ali ne i dovoljan uslov prelaza u komunizam,
inherentno je protivrečan.
Ukidanje kapitalističkog privatnog vlasništva u
zemljama realnog socijalizma je svugde prvo zadobijalo oblik konfiskacije i
nacionalizacije osnovnih sredstava za proizvodnju u korist državnog aparata
koji centralizovano planira, upravlja i raspodeljuje proizvodnju i proizvode
naročito u najkrupnijim industrijskim preduzećima. Zakonita posledica
podržavljenja svojine i planske distribucije ukupnih raspoloživih materijalnih
i ljudskih izvora, jeste jačanje birokratije i tehnokratije. One
monopolizuju kako političku tako i ekonomsku moć, gušeći inicijativu
neposrednih proizvođača. Zbog gotovo potpunog oduzimanja proizvedenog
viška od strane države u cilju prikupljanja budžetskih sredstava za pokrivanje
troškova zajedničke i opšte potrošnje, neposredni proizvođači
gube interes da povećavaju produktivnost rada i osećaju se kao
najamnici u odnosu na državu kao najkrupnijeg poslodavca. Državno vlasništvo
zato vodi u rasipanje, neefikasnost, slab kvalitet i stagnaciju proizvodnje.
Protivrečnost između imperativa akumulacije za proširenu reprodukciju,
s jedne strane, te zahteva za povećavanjem društvene potrošnje, s druge,
nalaze se u osnovi cikličnog obnavljanja sukoba između
Preobraženskijeve "etatističke" koncepcije društvenog i
ekonomskog razvoja i zagovornika modernizovanih varijanti Buharinove
"nepovske" koncepcije u zemljama bivšeg realnog socijalizma
(Vratuša-Žunjić, V., 1993a:
381-411)
Da bi se izašlo iz ovih kriza stagnacije centralizovanog
administrativno-komandnog sistema upravljanja državnim preduzećima, uvek
iznova se pribegavalo obnavljanju elemenata tržišta roba kao indikatora
društvenih potreba i sredstva efikasnije alokacije investicija. Umesto moralne,
uvođena je materijalna stimulacija odnosno raspodela fonda potrošnje na
pojedine učesnike u procesu proizvodnje na osnovu zakona vrednosti, uz
reafirmaciju grupne ili kooperativne svojine zaposlenih u osnovnim proizvodnim
jedinicama. U praksi je kooperativni oblik socijalizacije primenjivan najviše u
poljoprivredi, sitnoj industriji i uslugama. Veći stepen autonomije u
privrednom odlučivanju osnovnih proizvodnih jedinica, bio je uvek
propraćen prelaskom sa obavezujućeg fizičkog planiranja obima i
strukture proizvodnje, na indikativno utvrđivanje osnovnih planskih
proporcija. Ovaj oblik socijalizacije privatnog vlasništva takođe ne
iskoračuje preko još uvek kapitalističkih odnosa u meri u kojoj se
članovi kooperative ponašaju kao kolektivni kapitalista. Oni stiču
profit na tržištu, akumuliraju kapital i unajmljuju radnu snagu onih koji nisu
suvlasnici grupne svojine ili stalno zaposleni, dok raspodela prema zakonu
vrednosti progresivno uvećava ekonomsku nejednakost između društvenih
grupa i regiona.
U Jugoslaviji je pokušan treći oblik ekonomske
socijalizacije kroz preobraćanje sredstava za proizvodnju u vlasništvo
celokupnog društva. Zamišljeno je da ta sredstva upotrebljavaju zajednice
zaposlenih radnika koji na njima rade i koji plaćaju društvu deo svojeg
ukupnog dohotka za pokrivanje opštih društvenih potreba. Pošto isplate
odgovarajući porez oni su slobodni da samoupravno odlučuju o raspodeli
i udelu svakog pojedinca u neto dohotku radne organizacije prema količini,
intenzitetu i kvalitetu uloženog rada. Ali oni ne mogu da otuđe (prodaju,
poklone ili daju u nasledstvo drugima) ova sredstva za proizvodnju.
Institucionalizacijom samoupravljanja u socijalnim, uslužnim i kulturnim
delatnostima i samoupravnog dogovaranja o zadovoljavanju zajedničkih i
opštih potreba u komuni, težilo se prevazilaženju nedostataka kako državne tako
i grupne svojine.
U praktičnoj realizaciji samoupravnog koncepta socijalizacije,
međutim, u raznim fazama je preovladavao ili državni ili grupni oblik
vlasništva, pošto je “celokupno društvo” ostalo odviše neodređeni titular.
Državna svojina je dobila paradržavne oblike kada je došlo do osamostavljivanja
bankarskog sistema, a visoki porezi na lični dohodak su trajno i znatno
ograničavali materijalnu osnovu samoupravljanja u radnim organizacijama. U
meri u kojoj je društvena svojina imala karakter grupne svojine zaposlenih,
postojala je tendencija da se na štetu proizvodnih investicija raspodeljuju
više plate bez obzira na nivo produktivnosti, kao i da se ostvaruje ekstradobit
na temelju političkim sredstvima izvojevanih povoljnijih uslova
privređivanja za odgovarajuću granu privrede ili monopolskog položaja
preduzeća na proto-tržištu roba. Transformisanjem
administrativno-političkih jedinica jugoslovenske federacije u suverene
države sa tendencijski zaokruženim autarhičnim nacionalnim ekonomijama,
mobilnost faktora proizvodnje je postala još manja. Republičke granice su
poslužile republičkim i pokrajinskim političkim i privrednim
rukovodiocima da omeđe vlastito tržište i neposredne proizvođače
za eksploataciju.
Kako državni tako i grupni oblik svojine onemogućavaju
ostvarivanje dugoročnog ideala proleterskog pokreta da istovremeno ostvari
dvostruku (ekonomsku i političku) emancipaciju, kroz objedinjavanje
planskih i izvršnih radnih funckija. Ovaj ideal ima realne šanse na ostvarenje
kao alternativa socijalnom sistemu kojim dominira klasna podela rada, ukoliko
se svesno ostvaruje istovremeno kako na funkcionalnom nivou proizvodnje, kroz
samoupravljanje proizvođača, tako i na teritorijalnom nivou, kao
samoupravljanje potrošaća u komuni. Ukoliko se zanemari ovaj dvostruki
karakter interesa građanstva i stavi se akcenat isključivo na
ispunjavanje jednog od njih (maksimiziranje plata i socijalnih davanja u prvom,
a minimiziranje cena i poreza u drugom slučaju) ostaje se u domenu
najamnih kapital odnosa koji podrazumevaju sve oblike samo-otuđenja ljudi
i dezintegracije društvene zajednice. Opstanak robonovčanih odnosa s njima
svojstvenim fetišizmom i otuđenjem, ne pogoduju preobražaju opšteg
privatno svojinskog odnosa prema životu. Njega odlikuje materijalno posedovanje
nužno oskudnih prirodnih i ljudskih objekata pogodnih za zadovoljenje ljudskih
potreba, umesto razvoja ljudskih čula i kreativnih sposobnosti za njihovo
uživanje, kao uslova njihovog prisvajanja koje na duhovnom planu nema
ograničenja.
Društvenu sadržinu takozvane “tranzicije” u Istočnoj i
Centralnoj Evropi, kao i u svim ranijim epohama prelaza iz jednog u drugi
dominantni oblik organizacije reprodukcije života, sačinjava proces
preobražavanja dominantnog oblika odnosa prisvajanja odnosno izrabljivanja
neposrednih proizvođača od strane klase čiji su pripadnici
obezbedili monopol na upravljačke i naredbodavne funkcije u društvenoj
podeli rada. Kroz celokupnu dosadašnju klasnu istoriju, dominantan oblik
organizacije proizvodnje i prisvajanja je oscilirao i spiralno se razvijao
kombinujući u različitim razmerama elemente dva ekstrema: kolektivno
vlasništvo i državnu regulaciju, na jednoj strani, te privatno vlasništvo i
tržišno regulisanje, na drugoj. Pokretačka snaga ovog procesa
restrukturacije su u prošlosti bili, a još uvek jesu, inherentne protivrečnosti
oba ekstrema. Komandna privreda destimuliše povećavanje produktivnosti i
vodi u stagnaciju koja se manifestuje kao nestašica roba široke potrošnje, dok
individualne odluke o proizvodnji i kapitalistička tržišna konkurencija
ciklično izazivaju hiperakumulaciju koja se ispoljava kao hiperprodukcija
roba koje ne mogu da nađu platežno sposobnu potražnju usled strukturalno
nejednake raspodele dohotka. Ovi zastoji u akumulaciji se prevazilaze i
stvaraju uslovi za nove periode ekonomskog rasta neekonomskim sredstvima -
uništavanjem “suvišnog” rada i kapitala koji se ne mogu profitabilno uposliti
kroz ratove (Vratuša-Žunjić, V., 1993b).
Osnovni aktualni društveni nosilac interesa za
reprivatizaciju svojevremeno nacionalizovane svojine u bivšim sistemima realnog
socijalizma, predstavljaju “najpreduzimljiviji” pripadnici klase kolektivnih
vlasnika osnovnih sredstava za proizvodnju, raspodelu i komunikacije. Direktori
najkrupnijih preduzeća i stručnjaci zaposleni u privredi ili tzv.
tehnokratija, kao i preduzetnički spretniji deo političkih
funkcionera, nastoje da kroz ponovnu privatizaciji osnovnih sredstava za
proizvodnju obezbede za sebe i svoje potomke sigurniji izvor samoreprodukcije
vlastite društvene moći nego što je to bio mehanizam imenovanja na komandne
funkcije u državnom privrednom, političkom i kulturnom aparatu od strane
viših funkcionera državno-partijske nomenklature (Vera Vratuša-Žunjić,
.1993c: 53-68).
U prilog ovoj tezi govore empirijski podaci Konzorcijuma
jugoslovenskih instituta društvenih nauka prikupljeni 1989/90 godine. Prema
ovim podacima pripadnici tehnokratije u svim bivšim jugoslovenskim republikama
i pokrajinama su nadprosečno često usvajali stav koji implicira
ukidanje državne i društvene svojine kao dominantnih oblika vlasničkih
odnosa u vreme istraživanja: “Društveni napredak će uvek počivati na
privatnom vlasništvu”. U ovome su prednjačili direktori Slovenci u
Sloveniji (89.3%), Albanci na Kosovu i Metohiji (82.9%) i Hrvati u Hrvatskoj
(69.3%), koji su ovaj stav usvajali češće ne samo od sunarodnika
radnika nižih i viših kvalifikacija, nego i od sunarodnika posednika privatne
svojine na selu (65,5%, 72.4% i 66.9%), kao i od sunarodnika posednika privatne
svojine u gradu (81.8%, 62.5%). Jedino su privatnici Hrvati u Hrvatskoj
češće (77.8%) od svojih sunarodnika direktora usvajali ovaj stav
(detalje videti u Vera Vratuša-Žunjić, 1995c: 487-513). Ovi podaci dovode
u sumnju tezu da u komandnim ekonomijama postoji “sistematsko
onemogućavanje formiranja značajnije društvene grupe čiji bi
specifičan interes privatizacija predstavljala” (Lazić, 1994:136).
Jasno je da postojanje interesa za privatizaciju kod pripadnika kolektivno
vlasničke klase još uvek ništa ne govori o tome kojom će brzinom
privatizacija biti sprovedena, koliki će biti uticaj države u privrednom
životu i da li će na kraju preovladati “sitni privatnici” koji ne
potiču direktno iz “nomenklature” ali su postali “krupni privatnici”
zahvaljujući formalnim i neformalnim vezama s pripadnicima “nomenklature”.
Uprkos nekim razlikama u mehanizmima samoreprodukcije pa
stoga i u interesima tehnokratske i birokratske frakcije vladajuće klase,
one su obe upućene jedna na drugu u
nastojanju da uz pomoć autoritarnih režima, providno presvučenih
populističkom ideologijom, spreče udruživanje podčinjenih i
izrabljivanih neposrednih proizvođača u borbi za
samo-oslobođenje. Njihova vlast je utoliko više autoritarna što je u
većoj meri prinuđena da anulira prethodno postojanje formalno-pravne
institucionalizacije društvene svojine i suvereniteta neposrednih
proizvođača, kao što je to bio slučaj u Jugoslaviji. Tu je
neophodno naterati radnike da se odreknu ustavnog prava, makar ono bilo i samo
formalno, da učestvuju u upravljanju proizvodnjom i raspodelom.
Atomizovani neposredni proizvođači nemaju vlastitu političku
organizaciju koja bi se borila za njihove interese. Rukovodstva partija koje
samo proklamuju da su komunističke i socijalističke u svom nazivu,
često su glavni akteri “preko noći” legalizovanih i još
češće nelegalnih oblika pretvaranja državnog i društvenog vlasništva
u vlastito privatno vlasništvo, kao što su glavni donosioci zakona o radnim
odnosima na štetu interesa radnika.
Činjenica je da i
mnogi pripadnici tzv.
građanskih partija u sredinama u kojima su one pobedile na izborima, sprovode proces prisvajanja državne i društvene svojine na samoj granici zakonitosti ili je prekoračuju. Ovo ne ostavlja puno prostora za nadu da će u bližoj ili
daljoj budućnosti osvajanje parlamentarne većine od strane
zagovornika “liberalnog ideološkog modela” (Vuković, S., 1996: 133-4),
bitno promeniti dosadašnji pljačkaški karakter privatizacije. Eventualna
besplatna raspodela izvesnog procenta privatizacionih bonova ili vaučera
svim punoletnim građanima, predstavljala bi verovatno “pravedniji” oblik privatizacije
(Ibid., 1996., 124-127). To bi, međutim, bio samo “puževski” put
akumulacije. Zbog imperativa koncentracije i centralizacije kapitala ovaj metod
privatizacije je do sada bio a i u
buduće će nužno ostati samo parcijalan i manje važan metod. Odgovor
na pitanje: “Da li je obrnut proces, restauraciju privatne svojine, i na toj
osnovi izgradnju novih društvenih odnosa moguće izvesti mirno i
demokratski, u okviru pravne države?” (Bujišić, B., 1995, 122), zato mora
biti odrečan.
Upravo ovaj pljačkaški i nasilan karakter prvobitne
akumulacije krupnog kapitala gube iz vida zagovornici “liberalnog
ideološkog modela” kada se
zaustavljaju kod tvrdnje da je privatna svojina “institucionalna osnovica
izvanredno važnog skupa ekonomskih sloboda…koji…predstavlja materijalni
okvir…za …lepezu drugih sloboda”, (Madžar, Lj., 1996, 3). Naknadna ustavna
institucionalizacija privatne svojine
kao dominantnog ili jedinog oblika svojine po definiciji ne može da obezbedi
”jednakost u pretpostavkama i uslovima društvene interakcije” (Ibid, 2). Ona
će, naprotiv, post festum legalizovati lišavanje ogromne
većine “suvlasnika” društvene svojine po prethodnom ustavu, a aktualnih
ne-posednika privatne svojine, njihovog makar formalnog prava na kontrolu
uslova vlastite reprodukcije. Time će njihova sloboda biti i formalno i
stvarno bitno ograničena.
Aktualni proces reprivatizacije u društvima istočne i
centralne Evrope, dakle, predstavlja samo jedan deo barem pet vekova duge i
nasilne istorije akumulacije kapitala u razmerama svetske privrede, s jedne
strane, te formiranja međunarodnog političkog sistema nacionalnih
država nejednake snage, s druge. Akumulacija kapitala nužno prouzrokuju
permanentni ekonomski i politički rat. Mada se on manifestuje lokalno,
globalna strategija velikih sila je da trajno uspostave svoju hegemoniju nad
slabijima u svetskom kapitalističkom privrednom, političkom i vojnom
poretku.
. Obe frakcije bivše kolektivno vlasničke klase i novi
privatnici u bivšim zemljama realnog socijalizma usmereni su prevashodno na
trgovački i špekulantski kapital i spremni su da vrše u osnovi
kompradorsku ulogu posredovanja u izrabljivanju jeftine a dosta kvalifikovane
domaće radne snage i sirovina za potrebe multinacionalnog korporacijskog i
bankovnog kapitala. Umesto pravljenja vlastitog ekonomskog programa, njeni
ideološki predstavnici preuzimaju bez ikakve izmene direktive Međunarodnog
monetarnog fonda: smanjivanje opšte i zajedničke potrošnje finansirane iz
budžeta, liberalizovanje uvoza, hitna privatizacija, masovno otpuštanje viškova
zaposlenih, niski porezi i garantovanje mogućnosti repatrijacije profita.
Oni su nedovoljno sposobni za proizvodnu mobilizaciju domaćih resursa i
nemaju dovoljno volje i snage da obezbede nacionalnu osnovu akumulacije
industrijskog kapitala. Dovođenje društava istočne ali i delom
centralne Evrope u neokolonijalni položaj, manifestuje se između ostaloga
u njihovoj deindustrijalizaciji i u
njihovom pretvaranju u deponije zagađujućeg otpada
industrijski razvijenih kapitalističkih društava.
Na osnovu svega rečenog o strukturalno i istorijski
uslovljenim ekonomskim i političkim karakteristikama nastajuće nove
vladajuće klase, proizlazi predviđanje da će na ovim prostorima
biti restaurisan periferni kapitalizam. Izgledi za uspon u polu-periferni
kapitalizam postoje pod uslovom da se oformi dovoljno snažna lokalna buržoazija
spremna da insistira na suverenitetu nad nacionalnim resursima i regionalnoj
saradnji nacionalnih država komplementarnih privreda koje planskim subvencijama
i carinskom zaštitom podstiču razvoj lokalne industrije. Jasno je da
mobilizacija svih raspoloživih materijalnih i ljudskih resursa za izvojevanje
nacionalne suverenosti i samoodređenja gubi emancipatorski karakter
čim počne da guši pokret za društveno oslobođenje i ukidanje
ugnjetavanja i zavisnosti pojedinaca unutar nacionalnih granica. Sa stanovišta
ekonomski i politički neslobodnih neposrednih proizvođača,
naime, nije odlučujuće koje je etničke, verske i partijske
pripadnosti onaj koji ih tlači i eksploatiše (Vratuša-Žunjić, V.,
1995a:103).
Neke druge, teorijski “poželjnije” opcije društva koje bi
se mogle zamisliti kao rezultat procesa tranzicije, nisu ni podjednako ni
univerzalno dostupne. Mogućnosti izbora su strukturalno ograničene
nasleđenom i aktualnom konstelacijom odnosa društvenih snaga u lokalnim i
svetskim razmerama.
Nije dovoljno, naime, da se lokalni akteri opredele za
izgradnju na primer "modernog socijaldemokratskog društva"
(Mitrović Ljubiša, 1996:75-85,
287-292). Nije dovoljno pozivati se na iskustvo “države blagostanja”
naročito u Skandinavskim zemljama gde su uvedeni progresivno oporezivanje,
nacionalizacija nekih grana ekonomije, radnička participacija,
delimično planiranje, socijalno osiguranje, univerzalno besplatno
obrazovanje. Ne sme se prevideti da recept postepenog uvođenja reformi u
sferu raspodele, u cilju širenja jednakosti prava a zatim i smanjivanja
nejednakosti uslova za podčinjene i izrabljivane društvene grupe, nije
univerzalno primenljiv ukoliko se ostave netaknutim dominantni kapitalistički
odnosi proizvodnje u svetskim razmerama. Porast primanja radnika u razvijenim
zemljama povećava troškove proizvodnje koji se zatim prebacuju na
potrošače, a izlaz se traži i u premeštanju radno intenzivne industrije u
prevashodno poljoprivredne regione s poluproletarizovanom i jeftinom radnom
snagom. Svaka ozbiljnija preraspodela društvenog bnogatstva na štetu profita
multinacionalnog kapitala, a u korist srednjih slojeva i radnika u centralnoj
zoni, a pogotovo u korist proizvođačkih klasa čitavog sveta,
smanjila bi profitnu stopu i motivaciju preduzetnika da akumuliraju. Bio bi
doveden u pitanje, drugim rečima, sam opstanak kapitalističkog
načina proizvodnje.
Ništa nije lakše ostvariti “post-industrijsko
informatičko društvo” u zemljama bivše istočne i centralne Evrope, za
koje se zalažu oni koji smatraju da su se socijalizam, komunizam i marksizam
“raspali” i “umrli”. Na planu socijalne teorije oni najčešće polaze
od strukturalno-funkcionalne perspektive teorije modernizacije, odnosno od diferencijacije
i redukcije složenosti te promenljivosti društvenih sistema (videti između
ostalih prilog Lidije Topić na ovom skupu). Procese u Istočnoj i
Centralnoj Evropi oni najčešće tumače kao dovršenje u svim
krajevima sveta prelaza iz tradicionalnog poljoprivrednog društva u moderno
industrijsko društvo i kasnije u postmoderno postindustrijsko ili
informatičko društvo. Žureći da najave nastupanje postindustrijskog
društva visoke informatičke tehnologije, teoretičari modernizacije i
post-industrijalizma proglašavaju da su već nestali ili ubrzano nestaju
odnosi eksploatacije i otuđenja. Oni ne uviđaju da je nejednako
nagrađivanje i nejednaka tehnička opremljenost radne snage princip
hijerarhijske strukturacije svetske kapitalističke privrede.
Na planu epistemologije oni pozivaju na reafirmaciju
pozitivne nauke jasno razgraničene od kvaziteološke teleologije,
kritičke socijalne metafizike i političkog angažmana (videti pre
svega prilog Milana Brdara na ovom skupu), u velikoj meri po uzoru na Ogista Konta
u vreme reakcije na francusku revoluciju. Sasvim suprotno njihovom pledoajeu da
se "zaboravi" metod kritike ideologije i "otpiše" teza da
društveno biće određuje društvenu svest, ove elemente
marksističke tradicije treba primenjivati pošto omogućavaju da
uočimo kako na epistemičku vrednost svakog teorijskog stava
utiče činjenica da društveni položaj i uloga samog teoretičara u
društvenoj podeli rada stvara kod njega predispoziciju da sistematski odabire
jedne i previđa druge činjenice (Vratuša-Žunjić, V., 1995b).
Deo intelektualne sitne buržoazije koji se opredeli za
ulogu ideološkog predstavnika vladajućih klasa, odnosno očuvanje i u
najboljem slučaju reformisanje postojećeg hijerarhijskog poretka
“slobodnog kretanja kapitala i rada”, sklon je da u prvi plan istakne
komplementarnost kako u društvu tako i u teoriji. Ovakva predispozicija
selekcionisanja činjenica i ideja ih sprečava da uoče imanentne
granice ne samo državno-planskog nego i liberalno-tržišnog oblika regulacije
proširene reprodukcije i svojinskih odnosa, kao unutrašnju pokretačku
snagu procesa društvenog sukobljavanja i razvoja. Svoje tumačenje
predstavljaju kao istinito, objektivno utemeljeno na činjenicama i lišeno
ideoloških primesa. I u slučaju njihovog tumačenja, međutim,
radi se o posebnom to jest zainteresovanom stanovištu koje samo ideološki
pretenduje da je vrednosno neutralno i univerzalno važeće. O tome
svedoči upravo metafizički i neistorijski način
zaključivanja najeuforičnijih među njima o “kraju istorije” i o
navodno definitivnoj pobedi superiornog Zapadnog modela modernizacije: tržišne
privrede i parlamentarne demokratije (Fukujama, F., 1990: 141 i dalje).
Uprkos fleksibilnosti i prilagodljivosti kapitalizma kao
dominantnog načina proizvodnje, prisvajanja i izrabljivanja u svetskim
razmerama, sve se više sužava manevarski prostor za suprotstavljanje tendenciji
opadanja profitne stope. Pre svega, globalno širenje komodifikacije radne snage
sužava mogućnost snižavanja troškova proizvodnje putem nad-eksploatacije
politički slabe i ekonomski poluproletarizovane radne snage periferije
koja i sama prestaje da bude ruralna. Multinacionalni kapital nije u stanju ni
da potpuno ukine koncesije koje je u centralnim zonama izborio snažan
radnički pokret u okviru tzv. države blagostanja. Otpor radnih slojeva
smanjivanju socijalnih davanja i otpor kapitala da se državni budžet formira na
račun profita, izaziva permanentnu fiskalnu krizu države koja postaje sve
manje sposobna da ublažava društvene sukobe kroz reforme u oblasti raspodele.
Sužavaju se i mogućnosti smanjivanja troškova proizvodnje odnosno
povećavanja profita rasipničkim i nemarnim odnosom prema prirodnim
izvorima, pošto je ugrožen sam biološki opstanak čovečanstva usled
njihovog iscrpljivanja ili/i zagađivanja. Nagomilano atomsko naoružanje preti
samouništenjem ljudske civilizacije ukoliko velike sile pokušaju da njime
“razreše” sukob u hijerarhijskom međudržavnom sistemu oko kontrole
svetskih izvora radne snage, sirovina i tržišta (Amin, S., Gunder Frank, A.,
Arigi, \., Volerstin, I., 1985).
Negativna dijalektika unutrašnjih protivrečnosti
kapitalizma, međutim, jedino pokazuje istorijske granice i neodrživost
ovog načina proizvodnje. Za zaustavljanje i preokretanje ovih objektivnih
sekularnih trendova ekonomskih i političkih kriza i ratova, neophodna je
svesna politička mobilizacija subjektivnih snaga i njihovo povezivanje u
međunarodnim razmerama oko alternativnog projekta organizacije društva.
Savremeni pokreti usmereni protiv sistema privatno/kapitalističkih odnosa
su danas manje od svojih istorijskih prethodnika usmereni na državnu vlast i
ekonomski rast, a više na samorealizaciju i/ili osobeni kulturni identitet.
Dugoročni cilj im je ostao isti u meri u kojoj i dalje teže svesnoj
samo-organizovanoj kolektivnoj intervenciji u zatečene odnose i objektivne
procese radi voljnog uspostavljanja kvalitativno “viših” proizvodnih odnosa.
Oni bi u istorijskom smislu bili "viši" u meri u kojoj bi uklonili
društveno-strukturalne prepreke koje sputavaju kvalitativno viši stepen
zadovoljavanja materijalnih i duhovnih potreba svih ljudi i uspostavili
institucionalne pretpostavke za harmonizaciju slobodnog izbora individualnih
težnji, s jedne strane, te odgovornosti ličnosti pred zajednicom za svoje
ponašanje i za ostvarivanje zajedničkih ciljeva, s druge.
Naredni talas socijalne revolucije bi mogao biti pokrenut
tegobama svetske ekonomske krize depresije, ali pre svega obnovljenom nadom i
verom u mogućnost poboljšanja životne situacije tri četvrtine
siromašnog stanovništva sveta. To poboljšanje ne može da obezbedi društvo u
kojem dominira privatna kapitalistička svojina jer se ovaj istorijski
oblik svojinskog odnosa upravo obnavlja reprodukujući socijalne
nejednakosti i neslobodu za ne-vlasnike.
Prelaz iz jednog u drugi oblik organizacije reprodukcije
života, dakle, nije stvar automatizma ekonomskih i društvenih zakona, nego
svesne ljudske delatnosti s ciljem menjanja zatečenih strukturalnih
okolnosti i ograničenja. Stoga nema izvesnosti da će ta
“prevratnička praksa” uroditi većim uspehom od dosadašnjih revolucionarnih
pokušaja.
Kritiku ideologije zato neizostavno treba primeniti i na
zagovornike neo-komunističke i neo-marksističke političke i
teorijske orijentacije. Deo intelektualne sitne buržoazije koji se opredeli da
svesnim aktom pređe na klasno stanovište neposrednih
proizvođača, odnosno za radikalnu prestrukturaciju društvenih odnosa
moći, insistira na antagonističkim društvenim interesima koji
otežavaju, ako i ne onemogućavaju saradnju i sintezu. Mada su optuženi za
nesposobnost predviđanja glavnih trendova savremenog istorijskog razvoja,
upravo teoretičari kritičke orijentacije su prvi identifikovali i
objasnili fenomen poburžoaženja radničke aristokratije u industrijski
razvijenim kapitalističkim zemljama i kolektivno vlasničke klase u
samozvanim zemljama realnog socijalizma, rastući jaz između centra i
periferije svetske kapitalističke privrede i nemogućnost
uspostavljanja ne-kapitalističkog načina proizvodnje osim u svetskim
razmerama.
Radikalizovani deo intelektualne sitne buržoazije,
međutim, pridružuje se pobuni donjih klasa ne toliko da bi doprineo
ukidanju zatečenog hijerahijskog poretka u celini, koliko da bi samog sebe
što pre izbavio iz situacije donjih klasa (niska nadnica ili nezaposlenost).
Time se objašnjava činjenica da inteligencija nije sklona da negira samu
sebe kao privilegovanu grupaciju nakon dolaska na vlast ili u službu nove
vladajuće klase. Izvor njene privilegovanosti je posedovanje
tehničkih znanja o sredstvima za postizanje od strane vladajućih
klasa zadanih ciljeva, u funkciji nadzora i selekcionisanja podređenih
klasa. Primenu metode kritike ideologije na neposredne proizvođače
ideologije stoga ne treba shvatiti kao izraz samo-mržnje dela pripadnika
inteligencije, ili pak mržnje neobrazovane sredine prema obrazovanim ljudima.
Naprotiv, primena kritike ideologije na pripadnike inteligencije i od strane
samih pripadnika inteligencije, predstavlja uslov samoosvešćenja vlastitih
ideoloških pretpostavki oblikovanih vlastitim mestom u društvenoj podeli rada i
odgovarajućim posebnim interesima, pa otuda i uslov maksimalno moguće
objektivnosti i intelektualnog poštenja.
REFERENCE:
Anderson, P. 1974a: Lineages of the Absolutist
State, London, New Left Review, New York, distr. Schoken;
1974b: Passages from Antiquity to Feudalism, London, New Left,
New York, distr. Schoken)
Amin, S., Gunder Frank, A., Arigi, Đ.,
Volerstin, I., 1985: Dinamika globalne krize, Beograd, Radnička
štampa
Babić, S.B., 1996: “Slovenskim putem u novu eru”
u Prelaz u tranziciji, Beograd, Prometej
Bahro, R., 1981:
Alternativa. Kritika realnog socijalizma, Zagreb, Globous
Bakunjin, M.A., 1979(1871-73): Država i sloboda,
Zagreb, Globus
Bernstein, E., 1920(1899): Die Voraussetzungen des
Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie, Stuttgart, Dietz
Betelheim, C., 1974-1976: Class Struggles in the
USSR, Vols. I and II, New York, Monthly Review Press
Brenner, R., 1977: “The Origins of Capitalist
Development: a Critique of neo-Smithian Marxism”, New Left Review, 104
(July-Aug.)
Bujišić, B., 1995: “Tranzicija - između
reforme i revolucije”, Zastoji u jugoslovenskoj tranziciji, Beograd,
Institut društvenih nauka, Centar za ekonomska istraživanja
Carlo, A., 1978: "Capitalist Restoration and
Social Crisis in Yugoslavia" Telos, No.36
Dobb, M., 1963 (1946): Studies in the Development
of Capitalism; London, Routledge & Kegan Paoul; New York: International
Publishers
Enteen, G., M., 1978: The Soviet
Scholar-Bureaucrat: M.N. Pokrovski and the Society of Marxist Historians,
PA, Pennsylvania State Press
Feher, F., Heler, A., Markuš, \., 1986: Diktatura
nad potrebama, Beograd, Pečat
Fukujama, F., 1990: “Kraj istorije”, Treći
Program, No. 84
Gunder-Frank, A., 1969: Latin America:
Underdevelopment or Revolution, Monthly Review Press, NY, 1969
Hilton, R.H., 1969: The Decline of Serfdom in
Medieval England, London, Macmillan
1973: Bond Men Made Free, London, Temple Smith
Brenner, R., 1978: “Agrarian Class Structure and
Economic Development in Preindustrial Europe”, Past and Present, No.70
Kolektiv autora, 1974: "Država razvijenog
socijalističkog društva - politička organizacija celog naroda",
u Marksizam u svetu, No.5-6
Kuusinen, O., (ed.) 1961: Fundamentals of Marxism
Leninism, London, Lowrence and Wishart
Lafargue, P., 1985 (1910): The Evolution of
Property from Savagery to Civilization, Chicago, Charles H. Kerr
Lazić, Mladen, 1987: U susret zatvorenom
društvu, Zagreb, Naprijed
1994: Sistem i slom, Beograd, Filip Višnjić
Lenjin, V.I., 1975 (1917;1918;1919): Dela,
Beograd, Jugoslavija publik
Madžar, Lj., 1996, “Privatizacija kao cilj privredne
i društvene tranzicije”, Svojina
i slobode, Beograd, Institut
društvenih Nauka, Centar za ekonomska istraživanja
Marković, L., 1978: Klasna borba i koncepcije
razvoja, Zagreb, Naprijed,
Marx, K., Engels, F., 1974 (1845/46); 1974 (1848);
1975 (1853); 1977 (1867); 1977 (1871); 1979 (1857/8); 1979 (1859); 1979(1875);
1979(1877): Dela, Prosveta, Beograd
Melotti, Umberto, 1972 (1977): Marx and the Third
World, London, Macmillan, Atlantic Highlands, N.J., Humanities
Mitrović,
Lj., 1996: Savremeno društvo - strategije razvoja i akteri,
Beograd, Institut za političke studije
Plehanov,G.,V., 1966 (1895): “Prilog pitanju o
razvitku monističkog pogleda na istoriju” u Izabrama dela, Kultura,
Beograd
Procacci, G., 1979 "Pregled rasprave", Marksizam
u svetu, No.2
Rizzi, B., 1983: Birokratski kolektivizam,
Zagreb, Globus
Staljin, J.V., 1945(1938): Istorija svesavezne
komunističke partije (boljševika) - kratki kurs,: Kultura, Beograd
1946(1939): Pitanja Lenjinizma, Kultura, Zagreb
Sweezy, P., 1976(1942): “The Theory of Capitalist
Development”, u R. Hilton, ed., The Transition from Feudalism to Capitalism,
London, New York, distr. Schocken)
Takahashi, K., 1979: "Prilog diskusiji" u Marksizam
u svetu, No.2
Trocki, L., 1973 (1936): Izdana ravolucija,
Rijeka, Otokar Keršovani
Vratuša-Žunjić, V., 1993a: “Teorijski sporovi o
genezi, strukturi i tendencijama razvoja ‘realnog socijalizma’” u Zbornik
Filozofskog fakulteta - Spomenica Vojina Milića, .Beograd
1993b: “Rat i razvoj”, Soociologija, No.4
1993c: “Protagonisti svojinske transformacije u društvenim sistemima
istočne, centralne i jugoistočne Evrope s posebnim osvrtom na
slučaj Jugoslavije”, Sociologija, No.1
1995a: “Weberova ‘Protestantska teza’ i razvojno iskustvo pravoslavne
Evrope” i “Pravoslavlje i perspektive razvoja istočne i jugoistočne
Evrope” u Razvoj, religij, rat, Beograd, Institut za sociološka
istraživanja Filozofskog fakulteta
1995b: “O smeni dominantne paradigme u društvenim naukama”, Sociološki
pregled, No.3
1995c: “Attitudes toward the Desirable Organization of Society and the
War in Yugoslavia“, Sociologija-Sociology, No. 4
Vuković, S., 1996: Čemu privatizacija,
Beograd, SDS-IKSI
Wallerstein I., 1986 (1974): Suvremeni svjetski
sitem, Zagreb, CEKADE
Wittfogel A., 1988 (1962): Orijentalna despocija,
Zagreb, Globus